„Član partije ili biro (otkaz)“ – istražujemo kako u Srbiji dobiti i sačuvati posao vaspitača za koji ste se školovali?

Donosimo vam autorski tekst Snežane Crnogorčević o njenoj desetogodišnjoj borbi za posao vaspitača u Loznici. Ovo je nažalost samo jedna od mnogih priča u današnjoj sadašnjici.

930
Kad sve saberem i oduzmem u svim drugim strukama sam više radila nego u svojoj. Tužno. Nažalost ne mojom krivicom.“

Priča Snežana Crnogorčević, po zanimanju vaspitač, iz Loznice.

Rad po privatnim vrtićima, na zamenama, kao u domaćem filmu „Rad na određeno vreme“. Više puta sam se osećala kao lik Siniša u filmu, koji je glumio legendarni Ljubiša Samardžić, i uvek se sosećam sa njim u toj ulozi. Tačno kad vidim njega – vidim sebe.

Loznica je mali grad. Ali što manji grad haotičnija je situacija na svim poljima.

Šta god da sam uradila malo je bilo da se približim našoj predškolskoj ustanovi i snovima o poslu u struci (poslu vaspitača). Trud, želja i volja se nigde ne vide, i umesto da budete nagrađeni zbog tih osobina, vi budete kažnjeni.

Znam za situacije gde su se naši ljudi vraćali iz inostranstva da pokušaju da žive i rade ispod svog neba. Posle najviše 2 godine vraćali bi se nazad uz komentar: „Pa vas ovde za volju, trud i požrtvovanost kažnjavaju.“ I tačno je tako.

Kad sve saberem i oduzmem u svim drugim strukama sam više radila nego u svojoj. Tužno. Nažalost ne mojom krivicom. Pokušala sam na pošten način mnogo puta do sada ostvariti svoj cilj. Ali od svega toga ostanu obećanja, priče za malu decu, skidanje odgovornosti…

Sa predsednikom opštine sam takođe imala razgovor na ovu temu i najavila da ću da govorim javno. (Iako je to naravno smešno 🙂, nikoga ne interesuje, pričali vi javno ili ne. Ali kad je već tako zašto ćutati.) Dobila sam i „obećanje“ da će lično da se potrudi (bar za pripravnički), koliko je u njegovoj moći. Ali glavno je da ništa nije do njega a ja da pišem šta želim? Pa eto da ispunim želju.

Pisaću šta stvarno želim.

Kao prvo vec 10 godina želim da dobijem posao u struci, za početak da odradim pripravnički u struci, u svom mestu jer mi tako logično najviše odgovara. Ali ne, pripravnički a kamo li posao je san snova. – Jer tu mora upasti neka Tea/Lea/Rea koje su završile 2022. „A ti „sedi“ i ćuti (radi van struke) jer si završila davne 2011. Ti možeš još da čekaš. Pa nisi jedina. A ustalom te „Tea, Lea i Rea“ znaju za metode koje ti ne znaš.“ Govorim svojim mislima kao majke neposlušnoj deci ili jos bolje ko što su nekad davno majke govorile ćerkama kad se udaju „ćuti, trpi, pravi se da je dobro.“

Proces „hlađenja“ diplome…

I uvek se setno setim te 2011 na 2012. godinu i TADAŠNJE direktorice predškolske ustanove. Nas par je puno entuzijazma došlo sa diplomama kod nje, da nas ima u vidu. A umesto podrške ili bar lepe, tople reči, nakon što smo objasnile razlog dolaska, sa prekorom nas je upitala šta mi radimo tu kad nam se diplome još nisu pošteno ni ohladile. Ali to je verovatno ta podrška mladima u Srbiji. Ne samo u Loznici, svugde toga ima.

Drugo, želim da škola u Srbiji ne bude samo list papira koji može da se kupi i ništa ne vredi. Roditelji plaćaju školovanje deci koje nimalo nije besplatno. I šta imaju od toga???

Koja je budućnost obrazovanja u Srbiji?!

Po kom kriterijumu se raspisuju konkursi? Dal možda i za radno mesto treba platiti? (pretpostavka) Ili se možda učlaniti u stranku? (pretpostavka ) Za ovo drugo, bih i sama pristala, u Srbiji se oduvek tako radilo, papir trpi sve. Ne bih bila ni prva ni poslednja ali… ali ocigledno ni to više ništa ne znači. Pa kako se onda pošteno jedan vaspitač moze zaposliti u Srbiji? Možda ući u neki rijaliti program pa izigravati ludilo. Na kraju svi izađu pošteni da pošteniji ne mogu biti i prođu bolje od svih nas.

I na kraju, koliko diploma treba da se „hladi“ od trenutka kada je dobijete!

Kakav kvalitet vaspitanja i obrazovanja pružamo deci kad ih poslužimo takvim znanjem, koje prethodno godinama stoji u fioci? Ni taj vaspitač nema više ni istu volju ni entuzijazam pošto ga prethodno dobro „iscede“. Treba samo voditi računa da je ne „ohladimo“ previše.😉

I da ne bude da sam pričala samo o željama, spomenuću i dela

2013. sam otvorila stranicu Mala Škola – Kindergarten sa grupom prijatelja i kolega koje su u svemu tome. I sa kojima godinama pokušavamo da učinimo lepšim svet vaspitača, i njihov zajednički život u vrtiću sa decom. Jer biti vaspitač – to je VIŠE OD PROFESIJE kako reče koleginica Rolović iz Podgorice. Iz svega toga, iz neočekivane podrške koju smo dobili,  2018. nastaje sajt mala-skola.com gde možemo mnogo više da pružimo nego na stranici.

I šta još želim?

Želim da se mladima ne ubija i ovo malo dostojanstva koje imaju. A ovakvim pristupom nista se bolje ne čini. Ne čudimo se što sve više ljudi, posebno ti mladi, odlaze iz zemlje! 

To je što se tiče želja vezanih za profesiju, a sada čekanje da izađe konkurs  pripravničkog 2023. Ko zna, možda se i ja kao Siniša u filmu samo nadam nekoj pravdi, a možda neka „obećanja“ i neke normalne stvari u malom gradu postanu stvarnost posle 10 godina.

Bilo kako bilo ovoga je uvek bilo i uvek će biti.
Bože zdravlja.