Širom zatvorene oči: Reforma školstva

Ima nas, što smo srećni, što smo vaspitači. Blagosiljamo onaj čas, kada smo postali učitelji. Srećni smo, jer nosimo sreću u sebi!” (Davorin Trstenjak)

98

Nekada su deca sedela mirna na času, a danas to više ne možete da očekujete ni u kom smislu.

Morate biti zanimljivi, inovativni, buditi im radoznalost i motivaciju. Reklo bi se i da su deca danas mnogo zaštićenija nego ranije i da ćete teško “plivati” u tim vodama osim ako niste “ludo zaljubljeni” u svoj posao.

Do pre više od trideset godina pravila u školstvu bila su jasna: nastavnici na svim nivoima (vaspitači i učitelji) i roditelji su zajedno sarađivali kako bi dete postalo funkcionalni i obrazovani odrasli. Onda su nastupile različite „reforme školstva”, tako da smo trenutno u situaciji da nije jasno da li uopšte postoji nekakvo pravilo ili dolazimo do toga da roditelji i deca vaspitavaju nastavnike i ljude koji podučavaju na svim nivoima.

Različite društvene krize “omekšale” su roditelje, jer su mnogi počeli da se vode parolom “samo nek su deca živa i zdrava”.

Pored promene filozofije podučavanja, jasno je da se promenilo i mnogo toga drugog: vaspitni odnos roditelja prema deci, odnos roditelja prema nastavnicima, odnos nastavnika prema deci i roditeljima i odnos celokupnog društva i države prema značaju procesa podučavanja.

Na ovu atmosferu u društvu se fino “nalepila” težnja ka ulasku u Evropsku uniju, koja zahteva poštovanje nekih preciznih zakona. Tako je i školstvo kao i roditeljstvo prešlo na papir, koji sadrži više zabrana nego dozvola.

Roditeljstvo se sada zasniva na punom poverenju roditelja u dete, čime je potpuno razbijen savez roditelja i nastavnika.

Vaspitači, učitelji, nastavnici i profesori za nagoveštaj neprimerenog ponašanje prema detetu odgovaraju na dva fronta, pred disciplinskom komisijom ili pred sudom, gde im preti oduzimanje licence za rad i zatvorska kazna.

Na mikronivou sve rečeno se prelama u odnos nastavnik (ucitelj, vaspitač) – dete. Moguće je razlikovati tri modela ovog odnosa: autoritativni, uslužni i partnerski koji danas paralelno postoje, čak i u istoj školi.

Autoritativni ili tradicionalni model podučavanja stavlja nastavnika na prvo mesto, daje mu moć, a decu stavlja u jasno definisanu društvenu ulogu “đaka”. Nastavnicima najviše odgovara ovaj model i očekuju da ih roditelji u njemu podrže.

Uslužni model je sasvim obrnut: stavlja učenika na prvo mesto i preko roditelja mu daje moć, a nastavnici su na periferiji sa zadatkom da ugode roditeljskim i učeničkim očekivanjima. Ovaj model najviše odgovara roditeljima koji smatraju da „najbolje poznaju svoju decu” tako da daju uputstva nastavnicima kako da se ponašaju prema njihovom detetu.

Partnerski model je zasnovan na pretpostavci da je u najboljem interesu deteta da nastavnici i roditelji sarađuju kao jednakovredni odrasli, da se usaglase oko željenog cilja i da podele aktivnosti i odgovornosti koje vode ka tom cilju: izrastanju deteta u obrazovanu i socijalizovanu ličnost. To obično znači da roditelji više vaspitavaju, a nešto manje učestvuju u učenju, a da učitelji više podučavaju, a da manje vaspitavaju.

Partnerski odnos je ono što najviše odgovara sadašnjem društvenom trenutku jer obrazovanje bez vaspitanja nije moguće dobro sprovoditi.