Značaj saradnje porodice i vrtića

Međusobno bolje upoznavanje roditelja i vaspitača uslovljava bolje razumevanje deteta, njegovog razvoja, ponašanja

2142

Sama reč ”saradnja” podrazumeva dvosmerni protok mogućih informacija na osnovu kojih se preduzimaju potrebni postupci u porodici ili ustanovi (vrtiću).
Roditelji iz potrebe ili obaveze šalju svoje dete u vrtić, ali to ih ne obavezuje na saradničke odnose sa stručnjacima koji u toj ustanovi rade, pa time ni sa vaspitačem/ vaspitačicom. Da li će oni s njima sarađivati ili ne, ne zavisi samo od roditelja već i od vaspitača/vaspitačice.

Cilj kontakata roditelja i vaspitača je uspostavljanje saradničkih odnosa među odraslima da bi se bolje podstakao a zatim i upoznao razvoj, rezultati rada i ponašanje kod određenog deteta.

Ovi saradnički odnosi su neophodni jer se:

  • deca i mladi paralelno razvijaju u dvema sredinama: porodici i ustanovi prilagođenoj za razvoj određenog uzrasta;
  • njihovim razvojem rukovode i za rezultate odgovaraju odrasli, koji obezbeđuju i uslove boravka i rada deteta u tim različitim sredinama;
  • uslovi boravka u tim sredinama su različiti, kao i međusobni odnosi koji se u njima uspostavljaju.

Da bi roditelji imali potpuniju sliku i bolje razumeli svoje dete u porodici, vrtiću, odnosno ustanovi koju pohađaju ili društvenoj sredini, traže i dobijaju najvažnije informacije i podatke od strane stručnjaka iz vrtića, predškplske ustanove ili škole. To isto važi i za vaspitače/vaspitačice – da bi bolje razumeli pojedino dete , – traže i dobijaju određene informacije i podatke od roditelja ili staratelja.

Savremeni tempo i uslovi života sve više nameću potrebu i učešće dečjeg vrtića u porodičnom vaspitanju deteta. Imajući u vidu činjenicu da razvoj ne može biti samo posledica spontanog fizičkog i psihičkog sazrevanja, niti samo rezultat porodičnih uticaja, dečiji vrtić, u stvari, predstavlja vid društvene brige i pomoći porodici, koji se zasniva na savremenim naučnim saznanjima i postavkama.

Nije potrebno posebno dokazivati da se ogroman uticaj porodice i vrtića ostvaruje spontano, kroz ponašanje i emocionalne odnose učesnika u vaspitanju, kroz stavove i crte ličnosti koje ispoljavaju. Dete, zapravo, spontano uči određene postupke i načine reagovanja u pojedinim situacijama, formira stavove i odnos prema drugim ljudima, prirodi i životu, usvaja određene osobine ličnosti. Primer ponašanja u roditeljskoj kući i vrtiću predstavlja, u stvari, moćno, ili najmoćnije sredstvo uticaja na detetov razvoj.

” Usvajanje ponašanja, odnosno učenje po modelu, uglavnom se odvija automatski, često gotovo nezavisno od svesti. Ovaj ”mač sa dve oštrice” pruža podjednaku mogućnost za usvajanje pozitivnih i negativnih oblika ponašanja. Šta će i koliko dete usvojiti – zavisi od stepena i prirode emociopnalne vezanosti za roditelje, odnosno vaspitače, od osobina ličnosti deteta i odraslih i nakaraju od sadržaja datog ponašanja.” (Grupa autora, 1984; 10).

Poznato je da i porodica i vrtić, u nameri da utiču na detetovo ponašanje, primenjuju određene vaspitne postupke. Svakako da ti postupci mogu biti manje ili više uspešni ili neuspešni, odnosno ispravni ili pogrešni. Roditelj često i spontano zauzima određen stav u podizanju i vaspitanju deteta, primenjuje odgovarajuće vaspitne postupake, koji su rezultat kako životnih stavova i iskustava, tako i učenja i svesnog pristupanja vaspitanju.

Vaspitač/ vaspitačica, za razliku od roditelja, u svom postupanju smišljeno usmerava razvoj deteta, poštujući pre svega izvesna pedagoška i psihološka saznanja, ali i lično životno i profesionalno iskustvo. U svemu tome veoma snažan uticaj ima shvatanje vaspitanja i sopstvene uloge u tom procesu.

Ono što je potrebno posebno naglasiti jeste da porodično i organizovano društveno vaspitanje ni po čemu nisu suprostavljeni jedno drugom. Oni, naprotiv, kombinujući se, jedno iz drugog prirodno i logički proizilaze. ”Sve veća isprepletenost porodičnog i društvenog života i njihov neminovni uzajamni uticaj na razvoj i vaspitanje dece, upravo zahtevaju da se mnogi elementi koji karakterišu porodične odnose unose u vaspitno-obrazovni rad sa decom u vrtiću i obrnuto.” (Isto).

Napred istaknuto ukazuje na značaj saradnje porodice i dečjeg vrtića. Zbog toga je od izuzetnevažnosti usaglašavanje vaspitnih postupaka porodice i ustanove za poželjne vaspitne ishode kako u porodici tako i u dečjem vrtiću. To se ističe i kao važan vaspitni princip – jedinstveno delovanje svih (u ovom slučaju dva najvažnija) vaspitnih činilaca vaspitanja. Zbog toga mnogi autori ističu da u vaspitanju deteta predškolskog uzrasta, roditelji i vaspitači treba da izgrađuju uzajamno partnerstvo, što nimalo nije lako i jednostavno, i što iziskuje značajne napore, kompromise, pa i znanje sa obe strane.

”Dobra saradnja pretpostavlja postojanje uzajamnog poštovanja, uvažavanja i dubokog poverenja. Uspešno partnerstvo vaspitača i roditelja dovodi do optimalnog razvoja deteta.” (Isto,str. 13).

Uzajamnim prožimanjem vaspitnih postupaka vaspitača i roditelja smanjuju se ili čak eliminišu razlike u vaspitanju, koje proizlaze iz shvatanja vaspitanja i mišljenja kakva je poželjna ličnost koju ”izgrađuju”. Naime, ličnosti vaspitača i ličnosti roditelja, vaspitni modeli i sistem vrednosti koji su usvojili, neposredno utiču na shvatanje o poželjnoj ličnosti deteta.

Istraživanja koja su vršena u ovoj oblasti pokazuju značajne razlike u viđenjima koje su to poželjne ličnosti deteta između roditelja i vaspitača. ”Roditelji su se opredeljivali za zdravo, inteligentno, vredno, poslušno, savesno, skromno i samostalno dete, dok su se vaspitači izjašnjavali za inteligentno, zdravo, istrajno savesno, odlučno,društveno i samostalno dete”.(Grupa autora, 1984, str. 13). Razlike o shvatanju poželjnog ”profila” deteta neminovno utiču na izbor različitih vaspitnih postupaka, a onda i ostalog što pomaže u postizanju željenih ciljeva.

Uzajamno usaglašavanje vaspitnih postupaka od strane roditelja i vaspitača se vrši na različite načine i raznim aktivnostima i u raznim okolnostima. Po mišljenju većine teoretičara i praktičara od izuzetne važnosti je dobra volja i želja da se, pre svega saradnjom ova dva činioca usaglase vaspitni postupci roditelja i vaspitača. ”Pod uslovom da postoje obostrana dobra volja i svest o neophodnosti i značaju jedinstvenog delovanja u vaspitanju deteta, vaspitači i roditelji moraju da ulože napore da se međusobno dobro upoznaju.

Roditelj treba da upozna osobine vaspitača, metode rada, organizaciju ustanove, ciljeve organizovanog predškolskog vaspitanja, uslove u kojima se to vaspitanje ostvaruje, vršnjake svoga deteta i njihove roditelje i dr.

Vaspitač treba bliže da se upozna sa osnovnim karakteristikama ličnosti roditelja, uslovima u kojima dete živi u porodici, odnosima u porodici, vaspitnim modelima (ko sve učestvuje, ili ne učestvuje u vaspitanju deteta i na koji način), kako se dete ponaša u porodici, koje mu je mesto u odnosu na drugu decu u porodici i dr.

Međusobno bolje upoznavanje roditelja i vaspitača uslovljava bolje razumevanje deteta, njegovog razvoja, ponašanja, načina komuniciranja i dr.” (Isto, str. 14). Svakako da poznavanje i razumevanje proizvodi međusobno poverenje, uvažavanje, a onda i dogovaranje i saradnju u vaspitanju deteta.

”Međusobno poznavanje, razumevanje i poverenje garantuje i dogovaranje i usaglašavanje stavova, postupaka i metoda u vaspitanju deteta. Time se dolazi do zajedničkog usklađenog delovanja u procesu vaspitanja”. (Isto). A u stvari to je osnovni cilj saradnje predškolske ustanove i porodice.

Tekst priredila: Mala škola