Ahmet Hromadžić – Ledena gora

524

Jednom su se igrali pored reke dečak i njegov pas. I najednom, odronila se obala i dečak je pao u vodu. Brza voda ga je ponela u virove i odvukla bi ga sigurno da nije u vodu skočio pas, zaplivao snažno i izvuka prijatelja. Tada je presrećni dečak, grleći svog spasioca, rekao:
– Ovo ti neću zaboraviti nikad….. nikad!
Pas je bio odan dečaku.
I on je bio radostan što voda nije odnela njegovog prijatelja, što će opet moći da se igraju po poljima i lugovima…
I igrali su se opet dugo, dugo. Ali, jednog jutra, dečak ne nađe svog prijatelja. Dozivao ga je i čekao uzalud. Pošao je da ga traži i tražio ga je svuda. Opet uzalud. Pas se nije vratio, a dani su prolazili, prolazili. Dečak je tugovao. Prestao je i da se igra, ali nije prestao da se raspituje za svog nestalog prijatelja. Sve dok mu nepoznati putnik ne reče:
– Ako je tvoj pas zalutao u Ledenu goru, nemoj ga više tražiti.
– A kakva je to gora? – upita dečak začuđeno. Putnik otkri dečaku tajnu planine i dečak odluči:
,,Krenuću da tražim prijatelja“.
I krenuo je. Putovao je dugo. Gazio puste ravnice, brda i doline… dok ne stiže u podnožje planine, snegom zametene. Dočeka ga ledeni dah, prepreči mu put vetar. Ali dečak ne stade, već hrabro krenu napred u sneg i vetar.
Zalazio je sve dublje u planinu. Posrtao je, padao, prkosio je vetru, snegu i ledu… Dozivao je svog prijatelja, odazivao mu se samo vetar urlikom i jaukom.
Bila je to strašna, nesavladiva i nemilosrdna planina. Dečak je već počeo da gubi snagu. Počeo je da ga hvata san. Ali još je koračao. Još je prkosio planini.
I tada se dogodilo neočekivano.
Razmakli su se iznad planine oblaci, otvorili put suncu. I, ko zna posle koliko godina, zaigrali su topli zraci po ledu i snegu i počeli da ih tope. Počela je da se budi, da oživljava planina.
Drveće je stresalo svoje bele i debele pokrivače.
I gle čuda! Zapevala je u šumi ptica, pa onda druga, treća… Javljali su se glasovi sa svih strana, odzvanjali su radošću i srećom. Ispod dubokog snežnog pokrivača izvlačile su se zveri, izvlačili su se mnogobrojni i čudni stanovnici planine.
Dečak je dozivao svog psa. Pas je neočekivano dotrčao dečaku.
– Tu si! Živ si! – uskliknuo je dečak.
– Tu sam, prijatelju moj – potvrdio je pas veselim lavežom.
Nije potrebno govoriti koliko su bili srećni što su opet zajedno. Napustili su planinu po kojoj su se lomile ledene gromade, sipale lavine, rušila čitava snežna brda …

Žurili su prijatelji da što pre stignu kući. Sa njima je krenula u svet i priča o ledenoj planini, pa ih je i pretekla. Kud god su stizali, čuli su kako ljudi govore:
– Jedan dečak je imao veliko i toplo srce. I dečakovo srce je otopilo Ledenu goru.