Jezički poremećaji

Gubitak jezičkih sposobnosti ogleda se u teškoćama prisećanja i pamćenja reči, u teškoćama njihovog izgovaranja i povezivanja u veće misaone celine.

97
vaspitačica-i-dete

Jezički poremećaji se ogledaju kao potpuno odsustvo govora ili kao prelazni oblici nedovoljne razvijenosti jezičkih oblika i struktura. Ako se na jezik gleda kao na sposobnost razumevanja i sposobnost izražavanja, onda se jezički poremećaji mogu ispoljiti kao: nesposobnost razumevanja govora; nesposobnost izražavanja govorom; nesposobnost razumevanja i izražavanja govorom. Jezički problemi se ispoljavaju kod dece sa: nedovoljno razvijenim kognitivnm sposobnostima, oštećenjem sluha, zakasnelim jezičkim razvojem, neurološkim promenama, teškoćama nastalim životom u subkulturnim sredinama(nedovoljni podsticaji).

Moguća su odstupanja u raznim oblastima jezika:

Artikulacija – ne mora biti izraz jezičke insuficijentnosti, ali je kod težih jezičkih nedostataka uvek oštećena – vrste reči – reči koje izražavaju apstrakciju i koje su retko u upotrebi, mogu svojim značenjem biti potpuno nepoznate deci. Nedostatak može postojati u: prilozima, prijedlozima, svezama, imenicama, glagolima.

Semantika – reči imaju ono značenje koje su deca upoznala u konkretnoj situaciji. Da reč može imati više značenja ova deca otkrivaju postepeno uz česte greške u govoru. Naročito su nesposobna da grade nove reči sa prefiksom i sufiksom i da otkrivaju nova značenja.

Morfologija – nedostatak nije toliko izražen u vrstama reči, koliko u siromaštvu njihovih oblika. Kod imenica se ne koriste svi padeži, mnogi oblici zamenica su strani, ne gradi se buduće vreme, nepravilno koriste pomoćne glagole i glagolske nastavke oznaku lica, oblici prisvojnih zamenica i gradivnih pridreeva su često nepravilni.

Sintaksa – elementarna rečenica je dobra, ali nedostaju proširene rečenice, dok su složene suviše komplikovane. Vladaju isklučivo stereotipnim redom reči, sintaksički redosled reči im je stran. Nepravilno grade upitno-odrečne rečenice, pogodben način i zavisne rečenice su van njihovog jezičkog iskustva. Veliki je raskorak između unutrašnjeg jezika deteta i verbalizovanog iskaza.

Najčešći jezički poremećaji su:

alalija (Alalia-nerazvijen govor. U zavisnosti od toga koje su sposobnosti više oštećene može se govoriti o senzornoj i ekspresivnoj alaliji).

razvojna disfazija (patološki govor koji kasno započinje, sporo se i nepravilno razvija, ispoljava se u vidu nemogućnosti sklapanja rečenice i upotrebe gramatičkih oblika, padeža, vremena, priloga, predloga i sveza, u oskudnom rečniku i ograničenom broju apstraktnih pojmova. Postoji slaba sposobnost razlikovanja glasova, njihovo izostavljanje, zamenjivanje i pogrešan izgovor. Ona je često praćena, pored jezičkih i drugim perceptivnim i motornim siptomima).

afazija (aphasia-potpuni ili delimični gubitak jezičkih sposobosti, usled traume, i oboljenja govornih oblasti moždane kore, u osoba koje su pre toga imale normalan govor. Gubitak jezičkih sposobnosti ogleda se u teškoćama prisećanja i pamćenja reči, u teškoćama njihovog izgovaranja i povezivanja u veće misaone celine. Ako je pretežno oštećen senzorni put, govori se više o senzornoj afaziji, a ako obolela osoba ima veće teškoće sa ispoljavanjem govora onda o motornoj afaziji. U praksi su retki čisti tipovi, najčešće preteže jedan ili drugi oblik).