Mačak u čizmama

182

Živeo jednom neki mlinar koji je, pre nego što će umreti pozvao sinove i podelio im: najstarijem mlin, srednjem magarca, a najmlađem mačka. On je bio uvređen i ljut ne znajući šta će s mačkom, sve dok ovaj ne progovori: “Ne ljuti se, nego me poslušaj. Kupi mi čizme i šešir s perjanicom, i još mi donesi par divljači i džak.“ Mladić nije imao kud, nego posluša, a mačak tako obuven ode s džakom na dvor i reče kralju da mu Markiz od Karabasa šalje na dar par divljači. Kralju to beše milo, te zapamti ime. Kroz par dana mačak je saznao kuda će kralj sa kćeri prolaziti kočijom, te naredi mladom gazdi da se skine go, uđe u reku i počne zvati u pomoć. Mladić posluša, a kralj zaustavi kočiju, naredi slugi da spase mladića i da mu da odeću, te ga primi u kočiju. Kad je čuo da se mladić zove markiz od Karabasa, pozva ga da se provozaju svi po kraljevstvu. Mladiću se odmah dopala kraljeva kći, a i on njoj.
Za to vreme mačak je jurio prečicama i govorio seljacima, koji su čekali da kralj prođe, da sva ta zemlja pripada markizu od Karabasa. Stigavši u zamak proždrvljivog i zlog džina, mačak ga nadmudri, rekavši mu da on nije pravi čarobni džin, jer ne ume da se pretvori u miša. Uvređeni džin se razljuti i namah postade džin. Mačak je samo na to čekao, te skoči i pojede ga. Kada je naišla kraljevska kočija i zastala pred sjajnim džinovskim zamkom pojavi se mačor i reče gostima: „Dobro došli u zamak markiza od Karabasa!“
Zadivljen tolikim bogastvom kralj pristade da mu da svoju kćer, princezu za ženu. I tako su od tada svi živeli srećno i zadovoljno. Mačak je uživao na svilenim jastucima, ali nikad vise nije pojeo ni jednog jedinog miša.