Primer pozitivne discipline u vrtiću: Metod zagrljaja

"Devojčica je i sad, kao i svaki put, došla u vrtić sa već prepoznatljivim ponašanjem tipičnim za adaptaciju. Spustila sam se u nivou njenih očiju. Izgovorila sam: „Potreban mi je zagrljaj!“ Devojčica je zastala, gledala me je iznenađeno. Ništa nije odgovorila, prišla je i čvrsto me zagrlila. Tog trenutka, sve je prestalo, i vrištanje i plač."

388
Izvor: pexels

Evo jednog primera primene pozitivne discipline: 

Vaspitačica koja radi u vrtiću “Duga” u mestu Šangaj pored Novog Sada primenila je alatku “Zagrljaj” i poslala nam pismo. Mislimo da je vredno da ga podelimo sa našim prijateljima na ovoj stranici, a i šire. Sa njenom dozvolom, objavljujemo ga u celosti:

OPIS SITUACIJE SA PRIMENOM POZITIVNE DISCIPLINE U GRUPI

Dete J.O. je novoupisano dete u mešovitoj pripremnoj grupi. Nakon protekle adaptacije, sa vidnim raspoloženjem je dolazila u vrtić. Aktivno je učestvovala u aktivnostima. Zbližila se sa devojčicom T.F. sa kojom se lepo igrala. Nakon nekoliko dana, primetila se promena u njenom ponašanju tokom dolaska u vrtić i odvajanja od roditelja. Prvog jutra, prisutan je bio plač, uz negodovanje što mora da ostane u vrtiću. Razgovorom sam pokušala da joj objasnim razlog i ponudila joj određene aktivnosti, kojima se prethodnih dana bavila. Ubrzo se smirila i dan je protekao u raspoloženju. Sledećeg jutra, plač je bio intenzivniji, vrištanje bez suza. Bila je u maminom naručju, i nije želela da se odvoji od nje. Ukazala sam mami na to da devojčicu spusti, jer ne želim da je otimam iz njenog naručja. Dete je vrištalo na sav glas, bacalo se. Ponovo sam pokušavala da joj objasnim da može na taj način da se povredi, bila sam jako uznemirena i imala sam utisak da moja priča ide u nedogled i ničemu ne vodi. Jer je dete i dalje bilo revoltirano, povređeno, razočarano. Prilikom pranja ruku u kupatilu, J.O. se trenutno smirila. Krenuli smo u trpezariju. Međutim, tada je devojčica ugledala oba roditelja na vratima vrtića. Uz vrisak, otrčala je ka njima. Mama je obuvala, kada je devojčica opsovala i rekla da mrzi vrtić. Tada se mama obratila devojčici i sa pretnjom izgovorila: „ Ako još jednom izgovoriš ružnu reč, ostaviću te ovde!“ Obavila sam kratak razgovor, jer sam decu vodila na doručak, ali nisam mogla da ne odreagujem na takve pretnje upućene detetu. Mama je dete odvela kući.

Sve ovo navelo me je na razmišljanje kako da priđem i pomognem tom detetu. Tada se setih seminara koji sam pohađala – Pozitivno vaspitanje i primena pozitivne discipline u grupi. Nisam polagala mnogo nade da je pozitivna disciplina primenljiva, a naročito da ima efekta, i to dugoročnog. Ali čovek ne zna dok nešto ne pokuša i sam ne shvati da treba da promeni strategiju. Shvatala sam da sam konstantno grešila u pristupu sa detetom koje je očigledno bilo obeshrabreno. Odlučila sam da primenim jednu od PD „alatki“ – zagrljaj. Narednog jutra, devojčica je dolazila sa već prepoznatljivim ponašanjem. Spustila sam se u nivou njenih očiju, pokušavajući kao i ranije da ostvarim kontakt pogledom. Izgovorila sam: „Potreban mi je zagrljaj!“ Devojčica je zastala, gledala me je iznenađeno. Ništa nije odgovorila, prišla je i čvrsto me zagrlila. Tog trenutka, sve je prestalo, i vrištanje i plač.
Za doručkom je sedela smirena, raspoložena i nasmejana. Narednih dana, osmeh je krasio njeno divno lice, bila je primećena, prihvaćena i ohrabrena.