Sveti sava i vlastelin – dramski tekst

Po motivima narodne legende, dramatizovala Aleksić Zorica.

228

LICA:  SVETI SAVA, NARATOR, VLASTELIN, SLUGE 

NARATOR: Sveti Savo putujući po svetu dođe pred jednu crkvu te stane od čoveka do čoveka moliti da mu što udeli.

SVETI SAVA: U Božije ime, udelite štogod.
( Ide od osobe do osobe. Neki mu daju novac, neki ne. Na kraju dolazi do vlastelina. )

SVETI SAVA: U Božije ime, udelite štogod.

VLASTELIN: Vuci se odavde, takvi kao ti mi ne daju u miru ni Bogu se moliti. Ako ti što fali, kući mi dođi!

NARATOR: Poslije svete službe vlastelin uzjaše na konja, te sa slugama ode kući. Svetac prateći ga pođe za njim.

SVETI SAVA: U crkvi ste rekli da ćete mi u svojoj kući nešto udeliti. Molim vas, udelite ubogom starcu.

NARATOR: Vlastelin razjaren zgrabi batinu s namerom da sveca udari, ali Bog naredi, te mu se ruka ukoči i u njoj batina ostade. Svetac pođe ne obazirući se na ono što se desilo.

VLASTELIN: ( slugama ): Vidi šta mi se desilo, ne mogu da pomerim ruku. Idite po prosjaka, molite ga da se vrati, za uzvrat ću mu dati nebrojeno blago.

NARATOR: Svetac se vrati u dvor vlastelinu. Vlastelin kleknu pred njega govoreći.

VLASTELIN: Oprosti mi, ugodniče božiji, što sam te uvredio, i moli se Bogu, da mi se ruka ispravi, daću ti nebrojeno blago!

SVETI SAVA: Meni blago ne treba. Ako ćeš prema sirotinji od sada biti dobar, ruka će se tvoja ispraviti.

VLASTELIN: Kajem se od srca zbog svoje bezosećajnosti, obećavam da ću se potruditi da svoju oholu narav promenim i da ću prema sirotinji biti bolji.

NARATOR: Od tog doba vlastelin je za sirotinju bio dobar, pomagao im je kad god je mogao.