Zadaci logopedskog rada

Logopedskom tretmanu prethode preventivne i dijagnostičke aktivnosti. Strukturu tretmana čine njegova organizacija, plan, program, tehnika i tehnologija logopedskog delovanja.

178

Zadaci:

– primarno i sekundarno preventivno delovanje, – pravovremeno otkrivanje učenika sa govorno-jezičkim poremećajima, – pravilno dijagnosticiranje testiranjem pojedinih govornih funkcija uz konsultacije sa ostalim specijalistima, – unapređivanje logopedske dijagnostike, – obrada i skladiranje logopedskih dijagnostičkih i podataka tretmana, – planiranje i utvrđivanje rasporeda govornih vežbi, grupnog ili individualnog rada, pribavljanje potrebnih sredstava za rad, – ostvarivanje kontakta sa roditeljima i sprovođenje edukativno-savjetodavnih aktivnosti u radu sa roditeljima… – izvođenje korekcionog postupka, – unapređivanje korektivnog, remedijalnog habilitacijsko-rehabilitacijskog tretmana, – praćenje prevalencija vidova patologije verbalne komunikacije, – katamnestičko praćenje slučajeva koji su bili podvrgnuti habilitacionom ili rehabilitacionom tretmanu.

Pravila za govorne vežbe:

– govorne vežbe moraju biti prilagođene uzrastu učenika, – vežbe se moraju prilagoditi vrsti i stepenu govornog poremećaja, – potrebno ih je izvoditi individualno i grupno, – trajanje grupnih govornih vježbi ne treba da pređe jedan čas, a individualnih 20 do 25 minuta, – za grupni rad treba izvršiti približnu klasifikaciju dece prema tipu oštećenih glasova ili drugom govornom poremećaju, – nikada direktno ne ukazivati na učinjene govorne pogreške, – izrazito ljevoruku decu ne treba preorjentisavati na upotrebu desne ruke.

Korekcioni principi:

– određen cilj – govorne vežbe nisu repeticija školskog časa za vežbanje domaćih zadataka – korekciona funkcija – potrebno je prvo razvijati funkcije da bi se mogao korigovati određeni govorni poremećaj – stroga postupnost – dužim zadržavanjem na jednom tipu vežbi teži se sazrevanju funkcije – učenje pomoću diskriminacije – bilo da je u pitanju oštećenje glasa ili glas koji se zamjenjuje, neophodno je vežbati dete da uvidi razliku između dobrog i nepravilnog izgovora – učenje pomoću asocijacije (integracije) – svaka nova funkcija lakše se uči i bolje utvrđuje ako je učenje povezano (sluh-vid-izgovorni pokreti), – učenje kroz neposredno pamćenje – sposobnost neposrednog zapamćivanja pokreta prilikom govora, glasa ili nekog elementa jezika ukazuje na mogućnost uspešnog uvežbavanja i trajnog usvajanja onoga što se uči, – automatizovanje je proces usvajanja novog izgovora u cilju trajnog zapamćivanja, – generalizacija – tendencija šire primene naučenog na one elemente koji nisu direktno vežbani, ali se mogu uvrstiti u ista pravila, – razuslovljavanje – usvajanje novog govornog ponašanja pretpostavlja razuslovljavanje (gašenje) već automatizovanih funkcija, – motivacija – razlozi za motivaciju mogu biti subjektivne i objektivne prirode, motivacija ubrzava proces govorne korekcije.

Logopedski tretman

Logopedskom tretmanu prethode preventivne i dijagnostičke aktivnosti. Strukturu tretmana čine njegova organizacija, plan, program, tehnika i tehnologija logopedskog delovanja. Organizacija, između ostalog, određuje i dva osnovna oblika rada: individualni i grupni. Plan je osnovni preduslov početka i provođenja procesa tretmana. On obuhvata usmjerenje, opredjeljenje tehnološke strukture (principi, sredstva i metode) i artikulaciju tretmana (kombinovanje jedinica: stimulacije, terapije, vežbe i evaluacije), redoslijed intervencija, broj i raspored dnevnih, nedeljnih i mjesečnih jedinica tretmana, redoslijed i trajanje te raspored i područja individualnog i grupnog rada. Struktura tretmana se određuje individualno nakon cjelovite obrade rezultata dijagnostičkog postupka. Za svakog učenika neophodno je koncipirati globalni plan koji će sadržati izbor navedenih programa i sadržaja.